TERRA BANALIS

ZRINSKI NA PROSTORU POUNJA I ZRINSKE GORE

predavač: dr. sc. Nataša Štefanec, izvanredni profesor (Odsjek za povijest, Filozofski fakultet, Zagreb)

četvrtak, 2. ožujka 2017. u 19 sati

​

Došavši na prostor Pounja i Zrinske gore 1347. godine, u vrijeme kneza Jurja III. Bribirskog, Šubići Bribirski zatekli su plodne zemlje, naseljene posjede i izdašne rudnike. Pod novim imenom započeli su novu, uspješnu etapu razvoja roda, koja je trajala do 1670-ih godina. U prvoj fazi, od polovine 14. do polovine 16. stoljeća, glavno sjedište Zrinskih bilo je u Pounju i na obroncima Zrinske gore. Zrinski su vrlo uspješno svladali izazove preseljenja, a otegotne okolnosti te prve velike migracije, prije svega stalnu osmansku prijetnju, nadvladali su prije svega zahvaljujući bogatim rudnicima koji su omogućavali financiranje privatne vojske te spremnosti na sustavnu obranu imanja. Za Petra II. Zrinskog, te njegovih nasljednika Nikole III. Zrinskog (†1534.) i  Nikole IV. Zrinskog (†1566.), život se odvijao oko stražarenja na Uni, vođenja i nadgledanja poljoprivrednih aktivnosti na imanjima, opravljanja i izgradnje utvrda, organizacije rudarskog poslovanja te kovanja novca - groša, denara, talira i pfeniga. Od 1530-ih godina, kad su osmanski napadi postali neizdrživi, Zrinski su počeli razvijati strategije za izvlačenje s prostora Pounja. Ženidbama, nasljeđivanjem imanja i političkom aktivnošću, u čemu je posebno prednjačio Nikola IV. Zrinski, osigurali su nove, sigurnije posjede na hrvatsko-slavonskom sjeveru, a pomaknuli su se i na sam ugarski prostor. Od 1550-ih počeli su napuštati obranu svojih utvrda te su one postale dio obrambenog sustava Hrvatske krajine. Kraj te dionice obiteljske povijesti obilježili su pad Zrina i Gvozdanskog 1577/78. Ipak, ostavština Zrinskih u Pounju je golema te predstoji velik posao na tome da ju se raznim projektima stavi u funkciju kulturnog i turističkog razvoja. 

​

 

HERALDIČKA OBILJEŽJA KNEZOVA BABONIĆA-BLAGAJSKIH: PORIJEKLO, UPOTREBA I MIJENE GRBA 

predavač: dr. sc. Hrvoje Kekez, docent (Odjel za povijest, Hrvatsko katoličko sveučilište)

četvrtak, 9. ožujka 2017. u 19 sati

​

Grbovi plemićkih obitelji jedan su od važnijih elementa identiteta pojedinca, obitelji ili širih srodničkih zajednica, koji je zbog svoje vizualne komponente izuzetno bio pogodan za prenošenje različitih informacija i/ili narativa široj publici. U izlaganju nastojat će se prikazati nastanak i porijeklo grba knezova Babonića na najstarijim sačuvanim prikazima na pečatima uz različite diplome s kraja 13. i početka 14. stoljeća, ali njegovu upotrebu i mijene njegovih heraldičkih obilježja u narednim vremenima sve do sredine, tj. kraja 17. stoljeća. Riječ je o grbu jedne od najvažnijih plemićkih magnatskih obitelji srednjovjekovne Slavonije čije porijeklo se može tražiti na prostorima današnje Banovine, a koja je sve do sredine 16. stoljeća bila uključena u različite manje ili više presudne povijesne procese koji su se odvijali na hrvatskim povijesnim prostorima. Stoga će se u izlaganju ukratko predstaviti povijesni razvoj i uloga knezova Babonića i njihovih potomaka knezova Blagajskih od prvih spomena u sačuvanim pisanim izvorima početkom 13. pa sve do sredine 16. stoljeća. Potom će se prikazati razmjerno brojni sačuvani prikazi grba knezova Babonića-Blagajskih te mijene heraldičkih obilježja i elemenata u promatranom vremenskom periodu, pri čemu će se problematizirati pitanje geneze grba i raznih promjena njegova izgleda kao posljedica utjecaja različitih društveno-političkih povijesnih okolnosti, ali i heraldičke prakse, tj. onodobne „mode“. Predavanje će biti popraćeno vizualnom prezentacijom. 

​

​

TÖTTÖSI OD BÁTHMONOSTRA I BLINJE: UGARSKI USELJENICI NA PODRUČJE SREDNJOVJEKOVNE SLAVONIJE

predavačica: dr. sc. Suzana Miljan (Odsjek za povijesne znanosti Zavoda za pov. i društ. znanosti HAZU, Zagreb)

četvrtak, 16. ožujka 2017. u 19 sati

​

Obitelj Töttös od Bátmonostra imala je veliko vlastelinstvo na jugoistočnom dijelu županije, prateći tok rijeke Save, dijeleći Zagrebačku od Križevačke županije. Došli su na područje Zagrebačke županije 1345. godine, te polako izgrađivali svoj dvojni identitet, kao  jedini mađarski plemići na području županije. U županiju su stigli kada i dvije obitelji – de Surdis iz Piacenze, te obitelj Zrinski. Za vrijeme Žigmundove vladavine izgradili su tvrdi grad Blinju na svome veleposjedu istog imena. Kao tvrdi grad Blinja se spominje tek 1430. (što je očito bio povoljan trenutak, jer Blinja nije jedini tvrdi grad i kaštel koji je uzdignut upravo u tome trenutku). Nisu stekli niti jedan drugi posjed na području Zagrebačke županije. Ipak, njihovo je vlastelinstvo bilo iznimka jer su imali lijepo izgrađenu infrastrukturu posjeda te ljude koji su se bavili njegovim održavanjem. Vrlo su zahvalna obitelj za istraživanje zbog brojnih sačuvanih izvora. Unatoč tome što su svi muški članovi obitelji bili kraljevski vitezovi te obnašali i druge istaknute funkcije, očito je da u njihovom slučaju posjedovanje tvrdog grada nije označavalo moć, kao što se to tradicionalno smatra za plemiće anžuvinskog razdoblja. U izlaganju će se predstaviti društvena umreženost Töttösa na razini županije, odnosno na razini Slavonije, o čemu najviše podataka saznajemo iz međusobnih tužbi, primjerice sa svojim susjedima (Zrinski, obitelj Toth od Susedgrada, Kutinski i Čupori). Ujedno će se predstaviti pojedinci čije su karijere utjecale na stanje posjeda u Slavoniji, jer u izvorima nalazimo brojne podatke o njihovom svakodnevnom životu i obiteljskim odnosima, čak i prehrani.

​

​

ERDŐDY: VJEČITI KNEZOVI OD GORE ZAPRTE MOSLAVINE 

predavačica: dr. sc. Silvija Pisk, znanstvena suradnica (Odsjek za povijest, Filozofski fakultet u Zagrebu) 

četvrtak, 23. ožujka 2017. u 19 sati

​

Plemićka obitelj Erdödy djelovala je na prostoru današnje Sisačko-moslavačke županije od kraja 15. stoljeća. Naime, smrću posljednjeg muškog Čupora Moslavačkog krajem 1492., ugarsko-hrvatski kralj Vladislav Jagelović ne poštiva odredbe njegove oporuke, već sve njegove posjede poklanja početkom 1493. egerskom biskupu i svom kancelaru Tomi Bakaču, rodonačelniku obitelji Erdödy. Obitelj se zadržala na prostoru današnje Moslavine do 19. stoljeća i upravo po pridjevku „od Moslavine“ (de Monozlo), ime Moslavina širi se po njihovim brojnim posjedima i na Garić goru koja dobiva ime Moslavačka gora, kao što se i cijelo geografsko područje između Lonje, Česme i Ilove počinje nazivati Moslavinom. Pojedini članovi obitelji istaknuli su se političkim djelovanjem, a obnašali su i najviše dužnosti, svjetovne i crkvene. Također su se proslavili djelovanjem na bojnom polju, posebice u ratovima s Osmanlijama (Bitka kod Siska, Mohačka bitka). Plemićka obitelj Erdödy ostavila je ujedno neizbrisiv trag u hrvatskoj kulturno-povijesnoj i spomeničkoj baštini, a neki od spomenika kulture nalaze se i u Sisačko-moslavačkoj županiji.

 

 

ČUPORI MOSLAVAČKI: GOSPODARI MOSLAVINE

predavačica: dr. sc. Zrinka Nikolić Jakus, izvanredna profesorica(Odsjek za povijest, Filozofski fakultet u Zagrebu) 

četvrtak, 30. ožujka 2017. u 19 sati

​

Moćni plemićki rod Čupor Moslavački pod tim se imenom javlja u povijesnim izvorima u prvoj polovici 14. stoljeća, ali se danas smatra da su odvjetak još starijeg roda Moslavačkih ili Moslavinskih (De Monoszló) koji su posjedovali moslavačko vlastelinstvo od druge polovine 12. stoljeća. Moslavina je i ime njihova utvrđenoga grada, smještenog na rubnim obroncima Moslavačke gore (na mjestu kojeg su kasnije izgradili svoj dvorac grofovi Erdödy, a u kojem se nalazi danas Neuropsihijatrijska bolnica „Dr. Ivan Barbot“). Iz tog se grada nadzirala dolina rijeke Lonje. Upravljali su Moslavinom do izumrća u muškoj lozi 1492. godine, a imali su posjede i u Zagrebačkoj i Križevačkoj, a neko vrijeme i u Vukovarskoj i Bačkoj županiji. Od kraja 14. stoljeća posjeduju i Jelengrad (Szarvaskó) i Podgrađe (Warallya), a povremeno su zalogom ili donacijom dolazili i u posjed drugih gradova, npr. Sokola, Bihaća, Ripača, Dubovca, Nevne, Korođa, Ivankova itd. Stjepan (*1256. – *1293.) s nadimkom „Čupor“ (mađarski csupor, možda u značenju ćup) rodonačelnik je grane Čupora Moslavačkih koja krajem 14. stoljeća ponovno doživljava uspon. Njezini su najistaknutiji članovi bili ban Toma (1217. – 1231.), Egidije (†1313), Pavao (†1415.), slavonski ban, poznat po sukobu s bosanskim vojvodom Hrvojem Vukčićem Hrvatinićem, o čemu postoji više slikovitih anegdota, njegov sin Demetrije, kninski, zagrebački i đurski biskup (†1468.), te Nikola (†1473.), erdeljski vojvoda i istaknuti ratnik u vrijeme kralja Matijaša Korvina (1458. – 1490.). Motivi s njihova obiteljskog grba u kojem je romb (nagnuti pravokutnik) s četiri reda u kojem se izmjenjuju crvene i srebrne kocke, a na kojem stoji svraka, danas se nalaze u grbu grada Kutine.

​

​

SISAČKO VLASTELINSTVO ZAGREBAČKOG KAPTOLA U SREDNJEM VIJEKU: PRIČA O ODRŽIVOM RAZVOJU 

predavač: dr. sc. Marko Jerković, znanstveni suradnik (Odsjek za povijest, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu)  

četvrtak, 6. travnja 2017. u 19 sati

 

Od 1215., kada Zagrebački kaptol postaje vlasnik Siska i okolnih posjeda, pa sve do kraja srednjega vijeka kontinuirano traje oblikovanje i razvoj novoga kaptolskoga vlastelinstva. Tijekom 13., a naročito za vrijeme 14. stoljeća, Zagrebački kaptol potiče gospodarski i društveni razvoj kraja – iskorištava se riječni potencijal Kupe, Save i Odre, sisačko područje postaje važna prometna točka te sam Sisak izrasta u jedno od kaptolskih upravnih središta. Izlaganje razmatra na koji su način zagrebački kanonici organizirali upravu nad sisačkim vlastelinstvom i koja je bila važnost sisačkoga kraja u gospodarskom životu zagrebačkih kanonika. U tom se kontekstu naročita pozornost posvećuje gospodarskoj preobrazbi sisačkoga vlastelinstva te se upozorava na važnost ovladavanja prirodnim potencijalom i riječnim dolinama sisačkoga područja. Tijekom 14. stoljeća zagrebački su kanonici na sisačkom vlastelinstvu razvijali takozvani predijalni sustav, te su, radi unapređenja gospodarenja, veći dio zemljišta dali pojedincima (uglavnom plemićima) u zakup. Razvoj zakupnoga sustava postao je glavna stavka gospodarske reforme na sisačkom vlastelinstvu u ovom periodu, odnosno temelj održivoga razvoja cjelokupnoga područja smještenoga oko Kupe, Odre i Save. Usporedno s gospodarskim reformama došle su i one upravne; Zagrebački kaptol, naime, na ovomu području čini administrativni preustroj i sve posjede objedinjuje u novu upravnu jedinicu pod nazivom komitat. U sisačkom je komitatu djelovao čitav niz kaptolskih službenika koji su, još više nego u prethodnim periodima, nadgledali poljoprivrednu proizvodnju i organizirali efikasniji sustav ubiranja poreza. Kasnosrednjovjekovni je period cjelokupnoj Zagrebačkoj biskupiji donio nove izazove, osobito zbog nadiranja Osmanlija. No, sisačko vlastelinstvo i u ovom razdoblju prosperira; kanonici iznalaze nova, inovativna, rješenja uz pomoću kojih osiguravaju dostatnu proizvodnju hrane i potiču trgovinu. Štoviše, sam Sisak postaje trgovište početkom 15. stoljeća te Kaptol ovom naselju daje određenu autonomiju u organizaciji lokalne uprave. Nadalje, dio se izbjeglica pred Osmanlijama naseljava upravo na ovim zemljištima, te se pokreće novi val krčenja šuma i osnutak novih sela. Do novih većih promjena na sisačkom vlastelinstvu dolazi 1540-ih godina, kada se počinje graditi sisačka utvrda, čime se i Kaptol i stanovništvo kaptolskih južnih zemljoposjeda intenzivnije uključuje u obrambeni sustav Kraljevstva.

​

​

OPATIJA BLAŽENE DJEVICE MARIJE U TOPUSKOM  - POVIJESNI RAZVOJ REDOVNIČKOG VLASTELINSTVA I NJEGOVA PRILAGODBA OSMANSKOJ UGROZI 

predavačica: dr. sc. Ana Novak, znanstvena suradnica 

četvrtak, 13. travnja 2017. u 19 sati

  

Cisterciti (reformirana grana benediktinskog reda) na područje Zagrebačke biskupije dolaze na poziv ugarsko – hrvatskog kralja Andrije II. Arpadovića 1205. godine direktno iz francuske opatije Clairvaux. Kralj im daruje prostran posjed na području Gorske županije te redovnici ubrzo započinju s organizacijom vlastelinstva. Pod geslom ora et labora (moli i radi) puna tri stoljeća cisterciti su usmjeravali život lokalnog stanovništva te promicali tekovine zapadne kulture. Zaslužni su za razvoj umjetnosti, ostvarili su jak društveni utjecaj, a doprinijeli su razvoju obrta i poljoprivrede. Koliko su pak cisterciti stvarno djelovali na transformaciju povijesnog okoliša Banovine, budući da računi i cjeloviti fond opatijskih isprava nisu sačuvani, danas možemo samo parcijalno zaključivati. Pisani izvori svjedoče o razvijenom obrtu, vinogradarstvu i ribarstvu te pojedinim sekundarnim „industrijskim“ djelatnostima - poput mlinarenja i gospodarenja vodnim resursima. Najbolji dokumentirani primjer gospodarskog djelovanja svakako je organizacija velikog broja granđi (grangia) - gospodarskih postaja, koje su zapremale velike zemljišne površine. Topografska analiza upućuje na njihovu vezu s pojedinim župama na području Gorskog arhiđakonata, odnosno s pojedinim srednjovjekovnim naseljima te na određenu gospodarsku strategiju i organizaciju posjeda o kojoj će biti nešto više rečeno. Također velik broj župa koje su se nalazile pod patronatom cistercita upućuje na njihov jak duhovni utjecaj. Cisterciti su uspješno upravljali prostranim posjedom sve do prvih osmanskih prodora. Dugovječno vlastelinstvo odupire se osmanskoj ugrozi te pod upravom komendatarnih opata opstaje i u kasnosrednjovjekovnom razdoblju. Prilagodba konstantnoj opasnosti očituje se u gradnji pojedinih opatijskih utvrda i reorganizaciji gospodarskog djelovanja. Lokalno stanovništvo uključuje se u gradnju opatijskih kaštela i čvrstih utvrda oko samostana u Topuskom te otad redovnička institucija postaje poznata kao kastrum (Castrum Thopozka).

​

​